Tvrđava Sokograd
Miris starih vremena, mnoštvo priča, legendi, duh borbi, osvajanja, zaštite – karakteristike su koje odlikuju drevno utvrđenje Sokograd. Postoji nešto mistično u vezi sa ovom tvrđavom, da li je to samo jer nemamo tačne podatke o vremenu njegovog nastanka, ili je to zbog nečega drugog, kada ga posetite procenite sami. Ali činjenica je, da su u pitanju samo pretpostavke da je podignut u vreme Rimskog cara Justinijana u periodu između prvog i sedmog veka n.e. u cilju odbrane od Avara i Slovena. Postoje nekakvi podaci koji kazuju da je Sokograd postojao još u vreme Stefana Nemanje, tada je i prvi put bio razaran, u vreme proterivanja Bogumila. U biografiji velikana srpske istorije despota Stefana Lazarevića, takođe možete pronaći koju reč o ovom utvrđenju. 1459.godine ovaj lepi grad pada u ruke Turaka, i tada ga čuveni Musa Kesedžija, Bajazitov sin, ruši. Srbija prestaje da postoji kao država.
Upravo zbog ovakve istorije, koja pokazuje da je Sokograd imao neverovatnu prošlost, podignut da brani i čuva, više puta razaran, dišući istim ritmom kao i država kojoj pripada, neodvojivi deo jedne celine – Srbije, jasno je zašto se smatra jednim on najznačajnih spomenika naše istorije i kulture. 1982.godine i biva proglašen za Spomenik kulture od velikog značaja i stavljen pod zaštitu Republike Srbije.
I dalja priča o njemu nastavlja se u borbenom duhu, naime od 1690. Do 1737. Godine Austrijanci ga koriste za sopstvene potrebe skladištenja oružja. Velika imena srpske istorije koračala su njime, među njime je i čuveni hajduk Veljko Petrović.
Samo mesto na kome je podignuta ovo tvrđava, uticalo je mnogo na njegovu osnovu, oblik i izgled. Obzirom da je reč o jednom stenovitom uzvišenju i sama tvrđava je visoko podignuta, a zidovi su mu bili jaki i stabilni. Ceo Sokograd činili su dva dela: Donji grad i Gornji grad. Pristup Donjem gradu bio je znatno lakši, te je stoga svoje utočiše pred neprijateljem nalazilo svo okolno stanovništvo i robovi, dok je Gornji grad, najsigurniji zaklon, bio „rezervisan“ za bogate velmože. Simbolično je to bilo, Donji za „donje“, a Gornji za „gornje“. Danas, veći deo je ipak podlegao upornim napadima, i razrušen je, pogotovo Donji grad. Od njega su ostali samo delovi bedema, četvorougaone kule, i glavna kapija koja je najviše očuvana. Od Gornjeg grada ostala je četvorougaona kula sa puškarnicama. Tu su još dve kule spojene dugačkim zidom koji poseduje otvore za topove. Prema rečima Aleksandra Deroka, arhitekte i pisca mnogobrojnih knjiga iz oblasti arhitekture, postojale su i keramičke cevi koje su služile za dovod kišnice u cisternu. Postojanje cisterne uklesane u stenu jasan je pokazatelj bujnog života Donjeg grada. Glavna kula u kojoj je boravio gospodar nosila je ime Donžon ili Motrilja, kroz nju je ulaz za Gornji grad.
Legenda o Sokogradu
Opsada Turaka dugo je trajala. Ali čvrsti bedemi tvrđave Sokograd nisu im dozvoljavali popuno osvajanje. Srbi su na vreme obezbedili velike zalihe hrane, a i vodu su uspeli da sprovedu. Nemoćni u svojoj osvajačkoj nameri, Turci se za pomoć obratiše jednoj jurodivoj babi. Stara žena posedovala je razne veštine. Mnogobrojne bore oko njenih očiju ocrtavale su po jednu od mudrosti koje je stekla za života. Ova mudra starica im reče da urade sledeće – da nađu zrelog pastuva i 9 dana da ga odreknu vode. Kada prođe i 9-ti dan, žednog konja da prošetaju oko grada. Mesto gde počne da kopa kopitama je mesto gde su vodovodne cevi. Svoju snalažljivost, starica je proprcionalno naplatila.
Ali, već sledeći njen potez nije bio jasan. Naime, ispada da je starica igrala dvostruku igru. Upozorila je gospodara Sokograda, poslavši mu poruku o predstojećem događanju, i posavetova i njega. On je posluša, naredi da se konji naopačke potkuju i kroz tajni prolaz da napuste tvrđavu. Kada su sutradan Turci puni sebe dojahali, stadoše u čudu videvši silne tragove kopita. Oni se uplašiše da je njihovim neprijateljima, stigla mnogobrojna podrška i pojačanje. Usledilo je dugo Tursko većanje, rasprava, i planovi, logistika i taktika. Kada su skupili hrabrost i krenuli u nastavak svog pohoda jedino što su zatekli bile su prazne zidine.
Sokolac, Sokolnik, Sokolica – samo su neka od imena kojima su meštani nekada nazivali današnji Sokograd. Primetno je da su sva ova imena povezana sa jednom vrstom ptice grabljivice – sokolom. To je iz razloga što su se, u starija vremena, gospodari, koji su vladali Sokogradom, bavili vrlo interesantnim zanimanjem, dresurom ovih inteligentnih ptica – sokolarstvom. Soko nije bez razloga opevan u mnogim epskim narodnim pesmama, u kojima služi kao simbol slobode, brzine i oštrog pogleda. Dreseri koji im posvećuju mnogo pažnje kažu za njih da se lako dresiraju, da se mogu obučiti kako za razne trikove tako i za lov, najčešće divljih golubova, prepelica, fazana ili pataka. Kad se ustremi na plen, ne može da promaši. Tada, sokolovi su obavljali i jedan veoma neuobičajen posao, uz pomoć njih plaćao se porez, takozvana sokolarina. Nažalost, danas su sokolovi veoma retki u ovoj okolini. Ali, ako smo se upoznali sa istorijom ovog drevnog grada i razumeli simboliku sokolova, onda nam je jasno zašto Sokograd nosi baš ovako moćno ime.
Ako želite uživo da vidite lepotu ovog grada, ipak morate uložiti malo truda, jer je sam upon do njega prilično zahtevan. Visinka razlika od početka staze do vrha nije zanemarljiva. Jedno je sigurno, svi koji su se popeli rekli su da itekako vredi. Da je duh ovog grada veliki, potvrđuju i mnogobrojni slavni ljudi koji su ga posećivali. Kroz njegovu dugu istoriju, mnogo je velikana prošlo tuda, svaki u svoje vreme. Mnogi su pisali o njemu. Čuveni je dvostih našeg najboljeg dramskog pisca, Branislava Nušića:
„Sokobanja, Sokograd – dođeš mator, odeš mlad!“